Došao je rujan. Hladan vjetar, lišće koje opada, kiša koja lije od ranog jutro pa do mraka, ljudi u toplim jaknama, puste ulice i ja. Preplanula i sretna zbog proživljene avanture, novih prijateljstava i znanja kojeg sam stekla u Hrvatskoj na seminaru S.O.S. – Spasimo naša mora. Prije nekoliko tjedana primila sam mail da prisustvujem tom seminaru, a nakon što sam pročitala informacije, bez dvojbe sam odlučila da idem. Razlozi ZA su bili:

1. Namamila me pomisao da ponovno putujem na toplo mjesto
2. Zadnjih mjeseci, moji su se interesi za ekološki način života znatno povećali
3. Nisam imala predodžbu o tome kako da osvijestim ljude o enormnim problemima onečišćenja i kako da ih uvjerim da promjene svoje svakodnevne navike
4. Iskreno, nedostajalo mi je ronjenje i promatranje ribica

Nakon nekoliko tjedana, doputovala sam na jedan hrvatski otok po imenu Murter, koji je na 9 dana postao moj dom. Na ovom seminaru sam sudjelovala sa sudionicima iz 6 različitih zemalja te sa troje kolega iz Latvije – Laurom, Uldisom i Dainom. Svatko od nas je imao vlastite razloge zašto je tu, ali ipak smo došli do zaključka da svi imamo isti cilj – da naučimo više o biologiji i ekologiji mora te pritiscima s kojima se oceani nose.

Moram priznati da sam na putu za Hrvatsku bila pomalo skeptična. Mnogo puta sam se susrela s ekološkim aktivistima koji su pričali o ogromnim količinama plastike u moru, a već nakon jednog sata su ti isti ispijali kavu i jeli iz jednokratnog plastičnog pribora. Međutim, nakon što sam upoznala vesel i srdačan tim koji je vodio projekt, te već nakon jednog dana provedenog s njima i ostalim sudionicima, moj skepticizam je nestao. U meni je počeo rasti osjećaj da bi ovo mogao biti projekt koji će mi donijeti novo iskustvo i proširiti moje znanje.

Prvi dan je bio posvećen međusobnom upoznavanju, a imali smo nekoliko zadataka u kojima smo morali raditi svi zajedno, kao tim. jedne igre se najviše sjećam i mislim da je baš ona izazvala najbolje reakcije kod većine sudionika. U toj igri smo morali ispričati priču o objektu kojeg nosimo sa sobom, a za kojeg smo emocionalno vezani ili ga čisto nosimo iz praktičnih razloga. Na primjer, ja sam dala svoj dnevnik jer ne mogu zamisliti život bez da pišem, dok je meni dečko s naočalama proslijedio naočale koje uvijek nosi sa sobom jer bez njih, naravno, ne vidi. Nakon 10-ak minuta, većina nas je izmijenila objekte s drugima te smo stali u krug i ispričali priču o objektu kojeg smo u tom trenutku držali u ruci. Prepričavanje priča je u najmanju ruku dovelo do smijeha jer se mnogi nisu sjećali prave priče o objektu pa su ispričali svoju verziju, punu netočnih podataka. Ipak mnoge priče su bile ozbiljne, smislene i ispričane s puno ljubavi.
Nakon ručka, osvrnuli smo se na to što smo kao tim, u igrama mogli učiniti drugačije, a potom smo sjeli u krug i razmijenili razloge zbog kojih smo tu. Samo jedna rečenica potakla je bujicu emocija i dovela do dijeljenja dubokih osobnih priča.
Sljedeće dane, proveli smo rješavajući drugačije, neformalne edukativne zadatke. Neki od njih su bili više kao igra, dok su drugi bili zahtjevni i zahtijevali su podrobna istraživanja. Jedan od zadataka kojih se najviše sjećam bio je “santa leda”. Podijelili smo se u tri grupe kako bi pronašli informacije o tri najveća problema u morima: globalno zatopljenje, prelov i onečišćenje mora. Ja sam izabrala onečišćenje mora i sa svojim timom sam cijeli dan provela istrajavajući, analizirajući i diskutirajući, sve dok nismo kategorizirali sve onečišćivače mora – onečišćenje otpadnim vodama, onečišćenje bukom (npr. buka motora, konstrukcije mostova, gradnja uz obalu), balastne vode, invazivne vrste i naravno, smeće. Nakon što smo definirali ove kategorije, analizirali smo razloge zbog kojih su ovi problemi prvotno i nastali, postoje li alternative te zašto se ljudi ponašaju destruktivno i kako bismo mogli promijeniti mentalne modele kako bi više ljudi prihvatilo ekološki način života.

Projekt nije bio samo igra i prezentacije, već smo i ronili na plažu koja je bila samo 10 m od radne prostorije te u NP Kornati kako bi prikupili podatke o ribljim zajednicama. Podijelili smo se u timove gdje je jedna osoba snimala, druga mjerila, a ostali uživali u traženju ribe. Nakon ronjenja, timovi su se smjestili za kompjuter i istraživali koju vrstu ribe su snimili, koja im je veličina te kolike su riblje zajednice. Na kraju smo došli do zaključka kako su ribe u zaštićenom području veće, veća im je bioraznolikost te su miroljubivije jer se ne boje da će biti uhvaćene.

Na kraju treninga smo imali veliko finale! Morali smo samostalno osmisliti radionicu na temu morskog okoliša ili okoliša općenito. Radionica smo morali učiniti zanimljivom služeći se neformalnim metodama učenja koje smo naučili od naših trenera. Teme radionica su bile raznolike, od morskih pasa i okrutnog kidanja peraja kojima su podvrgnuti, preko prekomjerne upotrebe plastike u svakodnevnom životu do invazivnih vrsta itd. Brainstorming, detaljno planiranje, istraživanje i prezentiranje je bilo definitivno stresno, ali nam je dalo odličan uvid u to kako prezentirati. Za mene je bilo važno shvatiti da: ako želim da netko sluša i dobije nešto od moje prezentacije, ja moram pronaći način da privučem njegovu pozornost i uključim ih u ono što prezentiram. Djeca nisu jedina kojima je naporno slušati suhoparnu, dosadnu prezentaciju s previše informacija.

Od ovog treninga sam bez dvojbe dobila mnogo, mnogo više nego što sam očekivala! Kada sam došla na Murter, očekivala sam da ću nešto naučiti, ali na kraju seminara sam shvatila da nisam dobila samo znanje već i uvid o tome kako da prezentiram svoje ideje na primamljiv način.
Naravno, sada moram zakoračiti još korak naprijed i naučiti više, otići na još seminara, otvoriti se i početi mijenjati svoje destruktivne navike kako bih mogla informirati druge što je više moguće. Na primjer, nakon što sam naučila da se u Velikoj Britaniji baca 10 000 jednokratnih čaša za kavu svake dvije minute, kupila sam si termosicu za kavu. Sada kada idem u kafić prije posla, zamolim ih da mi natoče kavu u moju šalicu. Svjesna sam da bi se ovo moglo činiti kao malen korak za gradsku djevojku poput mene te da ne donosi značajnu promjenu u svijetu, ali duboko vjerujem da je bitno započeti s malenim promjenama koje će u konačnici dovesti do nečeg velikog!