Kraj je samo početak nečeg novog.
Evo, posljednji blog koji ću napisati na ovoj stranici. Za 15 dana vraćam se u Francusku i ostavljam svoju sobu Ani, koja trenutno dijeli bivšu Rominu sobu s Terezom. Znakovi su tu; avantura je završila. Vrijeme je da ustupim mjesto novom dvojcu koji će nekoliko mjeseci hodati ulicama Murtera.
Rujan je bio pun avantura, kao i svaki drugi mjesec. Počeo je s posljednjim tjednom koji je Romi provela ovdje, koja se pretvorila u “tele koje gleda šarena vrata” pokušavajući spakirati svoj kofer, povlačeći kosu od stresa. Posljednja večer: haljine, restoran, naše želje, sjećanja, ljubav, obećanja. Toliko suza je teklo kad sam je vidjela kako ulazi u auto i zauvijek odlazi. Njena prazna soba, tiha kuća – i ja sam se pretvorila u tele.
Ali šarm Murtera me utješio; bile smo spremne za kraj. Emocionalni val nije sve odnio sa sobom. Znale smo, imale smo dovoljno vremena da se pripremimo. Tako da sam odlučila maksimalno iskoristiti svoj posljednji mjesec ovdje, uzeti sve što mi je Murter imao za ponuditi i završiti stvari koje sam željela napraviti prije odlaska.
Prijateljica me posjetila na tjedan dana. Uglavnom je padala kiša. Ali kiša ne sprječava smijeh i filmove ispod pokrivača. Ona poziva na tople čokolade i veslanje na dasci u kaputu (na kraju smo bile mokre, smijući se do suza). Sretna sam što je ona bila moja posljednja posjetiteljica ovdje, nježna i radosna.
Ponovno sam ostala sama, sama s Murterom, i to je bilo dobro. Posljednji spoj između mene i ovog otoka koji mi je toliko dao. Intiman, introspektivan trenutak, gdje mi svaki kutak otoka nudi sjećanja koja sam ovdje stvorila.
Zatim su stigle Ana i Thereza. Zanimljivo je i stvarno smiješno vidjeti ih s onim izgubljenim pogledom, pitajući se malo što rade ovdje, ali motivirane da prođu kroz ovu avanturu. Stvarno je obogaćujuće vidjeti ih kako prave prve korake, s istim pitanjima koja sam imala kad sam stigla. Dirljivo je i lijepo, jer znam što ih čeka. I znam da neće biti razočarane. Osjećam da se moje emocije procesuiraju u pozadini, u mojoj glavi, i da se nesvjesno pripremam za odlazak. Vidjeti ih ovdje s tom energijom donosi mi radost. Prepustiti im kuću je manje tužno nego ostaviti je praznu. Čitat ću njihove blogove svaki mjesec, kao što su one čitale moje, kako bih s užitkom pratila njihov napredak ovdje. Osjećam se kao mudrac koji ostavlja ključeve mladim ptićima. Zabavno je.
Vrijeme je za oproštaje: s ljudima, morem, brežuljcima. Sretna sam što ću vidjeti svoje voljene za 15 dana i osjetiti da sam stvarno kod kuće. Jedva čekam ispričati im što mi je ova avantura donijela. Tako sam zahvalna za sve što sam ovdje doživjela. Postale smo predivni makovi, spremni i snažni za nove avanture, spremni da pomičemo planine. Neovisne, jake, samouvjerene. Još uvijek ne shvaćam u potpunosti da odlazim, pa prepuštam život da ide svojim tokom, uživajući u sadašnjem trenutku – jednoj od najljepših stvari koje sam ovdje naučila.

Juliette, volonterka iz Francuske

*Europske snage solidarnosti (ESS) program su Europske unije za jačanje solidarnosti u raznim područjima: od pomoći osobama u nepovoljnom položaju i pružanja humanitarne pomoći do angažmana za zdravlje i okoliš u EU-u i šire.
Program mladima pruža priliku da odgovore na potrebe zajednice, daju konkretan doprinos društvu i pritom stječu neprocjenjivo iskustvo i razviju nove vještine. Program je namijenjen i organizacijama aktivnima u području solidarnosti koje žele uključiti mlade u svoje aktivnosti.